Hidroelektrane su postrojenja u kojima se potencijalna energija vode pretvara u mehaničku energiju vrtnje rotora, a zatim u električnu energiju u generatoru. Snaga koju hidroelektrana razvija ovisi o neto padu vode, odnosno razlici razine gornje vode (zahvat) i donje vode (turbina), umanjenom za hidrauličke gubitke prilikom protoka vode.

Hidroelektrane su postrojenja u kojima se potencijalna energija vode pretvara prvo u mehaničku, a potom u električnu energiju.

Hidroelektrane se mogu podijeliti prema više različitih faktora: visina pada, način korištenja vode, vrsta akumulacijskog bazena i smještaj strojarnice. Još jedna uobičajena podjela je po instaliranoj snazi na male i velike hidroelektrane pri čemu su male najčešće definirane do snage od 10 MW. U Hrvatskoj je također definirana podjela na velike i male hidroelektrane s time da su male hidroelektrane prema zakonu poticani izvor energije, a poticaj se očituje kroz zakonski regulirane otkupne cijene električne energije iz takvih hidroelektrana.

Korištenje vode kao izvora energije seže u daleku povijest, u otprilike 100. godinu prije Krista, kada su Grci i Rimljani počeli koristiti vodene kotače koji su se postavljali vertikalno i uzduž rijeke ili potoka, a koristili su se za mljevenje kukuruza između njegovih zupčanika.

Energija vodotoka (tj. rijeka – ili hidroenergija) je obnovljivi izvor energije koji ne zagađuje okoliš i ne ispušta štetne plinove u atmosferu. Nesreće, od kojih su najteže pucanje brane se uglavnom ne dešavaju i predstavljaju mali rizik zbog stalnih pregleda i održavanja. Glavni rizik uslijed izgradnje hidroelektrane je utjecaj na lokalni ekološki balans, posebno nizvodno od brane. Taj rizik je posebno prisutan kod velikih hidroelektrana, no strogi uvjeti zaštite okoliša i te rizike pokušavaju svesti na najmanju moguću mjeru.